03 pro KPD & Highlander Velebit 2023
Dakle, dragi naši pratitelji, prođe tako malo više od mjesec dana od naše avanture zvane Highlander Velebit. Naše isprike što se toliko dugo morali čekati na naše dojmove, ali vjerujte nam, vrijedit će. J
Nas se četvero hrabrih, početkom ove godine, dogovorilo da ćemo se ove godine okušati na Highlanderu. Četvero hrabrih, Ana, Mirna, Furda i Štef, odlučiše ići na 51 km dugu stazu, od Baških Oštarija do Starigrada Paklenica. Kaj je to za nas KPD-ovce u kondiciji (čak smo i trenirali, neki malo više, neki malo manje).
E pa reći ćemo vam ovako, bilo je zahtjevno, ali predobro iskustvo. Pa krenimo od početka. 😀
Prvi dan
Ustajemo, doručak, kavica, zadnji pregled stvari i krećemo prema startu. Trebali smo startati u 11, ali odlučili smo da ćemo probati startati i ranije i jesmo, u 10. Prije toga smo još pokupili hranu i grickalice koje je osigurala organizacija Highlandera.
KREĆEMO, još samo 51 km, vrijeme idealno, oblačno, lagano prohladno, više nego idealno za hodanje, samo da tako ostane. Odmah smo krenuli uzbrdo, ali ništa strašno, bez obzira na ruksake, težine oko 17 kg (čitaj Štef i Furda preko 20 kg…upssss). Putem srećemo ekipu, neke nove ljude, lagana pričica, sve ide po planu.
Prvi dan je plan bio prehodati otprilike 18 km do Panosa gdje trebamo prenoćiti. Odlučili smo veću pauzu raditi nakon otprilike 6 km, do tada, samo kraći predasi. I tako i bješe nakon 6 km, pauza, mi i još 20ak ljudi, popapamo neke grickalice, malo paštete i dvopeka, top.
Krećemo dalje, nizbrdo-uzbrdo-nizbrdo, vrijeme nas i dalje služi. Kad odjednom ispred nas OGROMNA uzbrdica, ne nazire joj je kraj, ruksaci kao da su teži nego kad smo krenuli.
Stajemo svako tolko da dođemo do daha, psujemo si kaj nam je ovo trebalo, okrenemo se, ono imamo kaj vidjeti, oko nas planine sa svih strana, predivno.
To nam je dalo elana da nastavimo dalje. Taman kad smo mislili da smo došli do kraja, kad ono ima još desetak ili kolko metara, ali, pazi sad, dajemo si motivaciju, TERANINO kad se popnemo hehehe
I tako popesmo se mi, taman negdje na 12om km smo, 2/3 puta riješene, pa hajde, nije bilo tako teško. Kucnemo se na vrhu, poslikamo, odmorimo, ajmo dalje, da stignemo prije mraka do Panosa.
Ponovno nizbrdo-uzbrdo-nizbrdo, ali lagano kreće kiša. Ma reko brzo će to prestati, to je naišao neki oblak, al bude ga vjetar otpuhao. E šipak! Sve jače i jače, ništa, vadi kabanice, zaštiti ruksak, vreće za spavanje, šatore i hodaj dalje.
I hodamo mi hodamo, ajde do Šugarske Dulibe je još koji kilometar i onda još nekoliko i na Panosu smo.
I hodamo mi hodamo i hodamo, nikako doći do Šugarske, kiša neumorno pada, nas već umor i nervoza pere, brzo će mrak, kako ćemo… Nakon nekog vremena, dokopamo se mi konačno Šugarske Dulibe, ljudi unutra pokušavaju osušiti stvari, gruntaj kaj će, kako će. Gruntamo i mi kaj ćemo, progutamo onaj Kviki Gric jer smo već i gladni, ali odlučimo, idemo dalje. Kojim putem? Gledamo GPS trag, nemamo pojma, kiša ubija. Neki su već digli šatore kod skloništa.
Pada odluka! Dižemo i mi šatore, tu ćemo prenoćiti, sutra ćemo nadoknaditi. Ljudi moji, najbolja odluka koju smo mogli donijeti. Već je pala i noć, ne znamo stazu, umorni smo, stvarno ne treba riskirati.
Mokri ko miševi i mi i stvari, sve je natopljeno, ali ništa uspjeli smo dići šatore, presvuć se, napravili si večeru, čak 3 slijeda. Juhica, tjestenina i naravno, desert, čokolada i piva!
To je to, laku noć! Sutra je novi dan! J
Drugi dan
Ustajemo rano, lagano se kuha kavica, spremaju se paralelno stvari, da čim prije krenemo, jer moramo nadoknaditi udaljenost koju nismo jučer prešli. Računamo danas oko 20 km.
Prva stanica Panos, da skupimo žig, pa tek onda možemo dalje. Ali ruksaci opet kao da su teži nego dan prije. E ljudi dragi, isplatilo se, hodamo prema Panosu, i dođemo na čistinu, pa pogled na more, Pag i ostale otoke, neprocjenjivo!
Mirna je uhvatila malo signala i sjetila se da mora platiti, ni više ni manje, nego kredit, jer o tome čovjek razmišlja na planini xD Zauvijek će ostati zapamćena kao žena koja plaća kredit na Velebitu hahahaha
Vratimo se mi na poglede, pa ko to more platiti, nestvarno.
Odmah smo dobili elana da krenemo dolje, doslovno nam je to bila motivacija. Očarani pogledima konačno stigosmo do Panosa, tamo smo napravili veću pauzu. Naravno, glavna stvar je bila doručak, lagano špek i luk (hvala Furda :D).
Špek smo čak i trampili, ali nije bitno za kaj. 😉 Polazaaaak!
Ne biste vjerovali, ali opet idemo nizbrdo-uzbrdo-nizbrdo, putem smo sreli neku ekipu iz Brdovca, dragi neki ljudi xD šalimo se malo, super je bila ekipa, čak je bilo puno lakše penjati se, jer smo se toliko zafrkavali i smijali da smo zaboravili da nam je teško. J
Sljedeća postaja nam je bila Tatekova Koliba. A bome smo se nahodali, tamo idemo, još malo, još malo i nikako doći. Ali uspjeli smo, nakon ne znam koliko sati hoda uopće.
Nakon Tatekove, put je odmah vodio uzbrdo, ali doslovno uzbrdo.
Lagano 1 na sat, s noge na nogu, ali kad se popneš i pogledaš oko sebe, znači, wooow! S jedne strane more, s druge strane planina, taj Velebit veličanstveni, dolje se vidi Tatekova koja sad već tako daleko, doslovno gledaš i ne vjeruješ!
Dobar dio puta kasnije je bio kroz šumu, gusta, zelena, prekrasna šuma. Staza zemljana, godi tabanima, nakon tolikog hodanja u gojzericama. Idemo i da vam budemo iskreni, nemamo pojma kolko još ima, putokazi govore jedno, GPS drugo, umor nas lovi, počinje se spuštati noć.
Nadali smo se da ćemo prije noći uspjeti doći u kamp, ali nažalost to se nije dogodilo.
Uhvatila nas je noć, staza više nije zemljana, nego kamenje. Palimo lampe, nema nam druge, ali to nas usporava, jer moramo dobro gledati gdje gazimo. Putem smo opet skupili ekipu koju je također uhvatila noć, ali mogu vam reći lakše nam je bilo jer nas je bilo više.
E ali pazite sad ovo, hodamo mi, Štef kolovođa ide prvi, prati markacije, kad odjednom u daljini čuje se kao da neka živina trči, ali išta mi ne vidimo i pravimo se kao da ne postoji. Kad odjednom sve bliže i bliže, ljudi moji, nekoliko DIVLJIH KONJA je pretrčalo ispred nas i onda stalo pored nas i onda hodalo uz nas. Za ne povjerovati, ali stvarno je tako bilo. Ali to nije sve, ostavimo mi konje iza sebe, hodamo dalje, Štef zvirnja okolo, traži markaciju i par metara od nas osvijetli KRAVE i BIKOVE koji spavaju pored staze. Sreća pa su spavali.
Nakon šokova, jedva smo čekali da dođemo do kampa, ali nikad kraja, mrak je, ni ne vidimo koliko bi još otprilike barem mogli imati. Nekima su od muke i umora čak i suze krenule na oči, ali nema predaje! Sreća taj zadnji dio puta nije bilo uspona, nego samo ravno po cestici. Konačno smo negdje oko 10:30 stigli u kamp, digli šatore, presvukli se, otvorili pive i gledali zvijezde kojih je bilo mali milijun na nebu. Nestvarno! J
Treći dan
Još SAMO 16 km!
Mogu vam reći da treći dan što se tiče zahtjevnosti staze i nije bilo nešto zahtjevan, ali je bome trajalo. Na početku smo imali malo jači uspon, a kad se popneš, pogled, ma nemam vam kaj pričati, gledajte slike J
Nakon tog uspona staza je zapravo išla samo nizbrdo, do PD Paklenica i onda kroz Nacionali park, skroooooooz do plaže u Selinama.
Mislim ta šetnja kroz kanjon, kroz Paklenicu je stvarno predivna, sa svih strana stijene, teško je to i opisati riječima.
Zadnji dan, hvala Bogu, nismo imali nikakvih peripetija, osim što smo stvarno već bili i umorni i noge su nas boljele i ramena i leđa. Doduše u jednom trenu sve utrne, pa onda čak i nije strašno hahaha
Jednostavno na kraju samo razmišljaš kako ćeš skinuti ruksak, gojzerice, sjesti, otvoriti pivu i daj Bože, okupati su moru.
Završne riječi 😀
Iskustvo je nevjerojatno i nitko od nas nije mogao očekivati da će nam se dogoditi sve što nam se dogodilo putem. Na neke stvari smo bili spremni, druge smo jednostavno improvizirali u hodu. Najbitnije da smo imali povjerenja jedni u druge i da smo se bodrili i pomagali kad nam je bilo teško, hvalili kad bi uspjeli, realno jedni bez drugih, ne bi završili turu.
Definitivno ćemo ovako nešto ponoviti i preporučamo svima da probaju! 😉
Vaši Ana, Mirna, Furda i Štef 😀 <3
Odlično, bravo KPD Highlander gen 2023 ekipa!
Dinko Crkvenac
Posted at 10:41h, 04 prosincaBravo ekipa, lijepo i motivacijski za ostale koji još razmišljaju o avanturi (i spavanju u šatorima)!