09 pro 10. KPD IZLET IZNENAĐENJA – MEDVEDNICA 4.12.2021
Bilo nam je prvi put…
…da idemo da ne znamo gdje idemo….
…da hodamo bez da se znojimo…
…da idemo na planinarski izlet po snijegu…
…da hodajući prijeđemo u drugu županiju…
…da roštiljamo na snijegu…
…da hodamo po mraku…
…da nas vodi drugo planinarsko društvo…
…da imamo vodiča koji poznaje cijelu povijest staze kojom hodamo…
…a sad da dodamo malo više konteksta 😉
U subotu 04.12.2021.g. predali smo se u iskusne planinarske ruke Karoline (znane kao „Kerol“) i njezinog supruga, također vodiča, znanog kao Vrabec te po prvi puta imali KPD izlet iznenađenja. Kerol i Vrabec aktivni su članovi PD Gorščica, kod kojih je naša Nera krenula u svoju planinarsku školicu ne bismo li i mi imali svog vlastitog vodiča (Nero, nema predaje!).
Izlet iznenađenja iznenadio je nas petero, očito najtvrdoglavijih: Ines, Dunju, Neru, Stjepana i mene. Naime, tjedan koji je prethodio ovoj suboti bio je baš demotivirajući, kiša je lijevala danima i obeshrabrila značajan broj članova koji su u takvoj trulkastoj vremenskoj atmosferi otpadali s plana izleta iz dana u dan. No, subota je bila stvarno dan iznenađenja u svakom pogledu jer nas je već od jutra čekao miran, hladan, ali predivan sunčan dan. Da tematski ovo i nije bio izlet iznenađenja, Vakula bi nas eto svejedno ugodno iznenadio 😉, ovako je to samo bilo duplo iznenađenje!
Iz opisa izleta znali smo samo da se ide na Medvednicu i da krećemo sa autobusne stanice Svetice. U autobusu smo od Kerol saznali da je kretanje od autobusne stanice sastavni dio priče izleta jer nam je htjela pokazati „kako su planinarili naši stari“. E pa ispostavilo se da se nisu parkirali kod Pilane ili ulaza na Bikčevićevu nego da su eto kretali autobusnim prijevozom te od zadnje stanice hodali pješice 😛
Teško je prepričati sve povijesne crtice koje je Kerol:
sipala kao iz rukava; od toga da je prvi planinar u RH zapravo bila žena, pjesnikinja ilirka Dragojla Jarnević, koja se 1843. popela na Okić s južne, strmije strane, i to bosa i u haljini jer alpinističke opreme tada još u našim krajevima nije bilo. Time je postala začetnica alpinizma i planinarstva u RH, a da se trend nastavio i kasnije potvrdila je Kerolina priča o hrvatskoj ženskoj ekspediciji koju je organizirao HPS u kojoj su četiri djevojke (Darija i Iris Bostjančić, Milena Šijan i Ena Vrbek) popele najviši vrh svijeta Mount Everest (8850 m).
Bilo je tu još putem crtica iz ekspedicija Stipe Božića, izgradnje jednokratne žičare na jednom od uspona, privremenog sljepila na snježnim padinama Mount Everesta, i sl., zapravo toliko zanimljivih informativnih dijelova šetnje koje nisam lovila niti uz novootkriveni diktafon app u mom mobitelu, jer praćenje svih podataka koje Kerol i Vrabec imaju je nemoguće tipkati, a još teže pamtiti (i ovo sam lovila u naletima, čupajući mobitel iz ruksaka u hodu ne bi li ulovila bar nešto od svih interesantnih crtica kojima ovaj dvojac raspolaže). Sve u svemu, najedukativniji izlet do sada, bez konkurencije!
I tako smo u povijesnim pričicama, putem kultne sljemenske Bikčevićeve staze (koja je dobila ime po Tomislavu Bikčeviću, profesoru, a kasnije i direktoru, Srednje drvno-industrijske škole za finalnu obradu drva koji je nakon školske karijere radio u Gradu na poslovima revitalizacije šuma i zelenih površina grada Zagreba i uže okolice)
laganim hodom, stigli do bajkovite, snijegom prekrivene, prostrane livade „Danjka“.
Na netaknutom snijegu, okupanom suncem, stajali smo 15-tak minuta upijajući trenutak koji sam priroda može proizvesti i čovjek sačuvati…neki su po običaju usput malo grlili stabla…
Odmoreni, i dalje neoznojeni, došetali smo tako i do Krapinsko-zagorske županije!
Obnovljena planinarska kuća Hunjka dočekala nas vatricom i zagrijanom vanjskom terasom, kavicom, čajem i štrudlama, pa smo zadovoljni i sretni odradili svoj prvi zasluženi odmor toga dana.
Dalje nas je put vodio 1M stazom prema PD Gorščica (Hunjka-Gorščica cca 5,3km) i tu smo otprilike shvatili da nas Kerol i Vrabec vode „svojoj kući“, u lugarsku kuću PD Gorščice koju održavaju i o njoj vode brigu do okončanja sudskog spora vezanog uz lokaciju, a nakon toga svi im držimo fige da se dogovore s vlasnikom i nastave s očuvanjem tog dijela Medvednice na divan način na koji to čine sada…
Što reći na gostoprimstvo PD Gorščica…nevjerojatni ljudi…tko još ima doček uz roštilj na snijegu?!
Uživali smo svim osjetilima; mirisima šume, okusu roštilja, toplini velike kaljeve peći i pogledu na prekrasan drveni interijer kuće…bez zvukova mobitela jer signala gore nema…zen…
Nije nam se išlo kući, ali autobus iz Bidrovca ima svoj vozni red pa smo svoj meditativni sklop jedva natjerali na ponovni pokret.
Tu je već počela padati noć pa smo po prvi puta upalili čeone lampe (oprema koja je u obavijesti o izletu bila s razlogom naglašena, note to myself: čitati obavijesti!) i krenuli u silazak.
To je imalo također svoje čari jer u šumi, u mraku i tišini, još nismo bili….doduše, bili smo dovoljno glasni da rastjeramo sve vukove, sove i srndaće čije smo tragove bilježili cijelim putem ranije tog dana (doduše, neki su jeli snijeg, pa smo zaključili da ovaj sljemenski izaziva halucinacije :P).
Službeno smo zaključili izlet na autobusnoj stanici u Bidrovcu, a ostatak vožnje busom do okretišta tramvaja u Dubravi više nismo računali kao dio izleta, bilo nam je fora da smo i dalje skupa u akciji i neovisno o izletu pa su neki poslije nazdravili i hladnim pivom 😉
Kako bi naša Maja rekla, „svaki je izlet najbolji do sada, pa tako i ovaj“ 😉
Osvrt by Sanja Lehki:
Više slika možete pronađi na našem Google albumu.
Bravo Sanja i hvala na osvrtu!
Hvala našim vodičima i prijateljima Karoline Supina-Vrabec i Mladen Vrabec iz HPD Gorščica na odličnom izletu iznenađenja s kojim su jako dignuli lojtru i jedva čekamo novi izlet iznenađenja
#jos20minuta
Dinko Crkvenac
Posted at 11:50h, 10 prosincaSjajan izlet, i jako dobar osvrt. Baš mi je žao što nisam mogao ići….
Hvala vodičima na ovakvom pristupu i trudu.