07 lis KPD & HIGHLANDER – rujan 2021
Teško je sažeti i riječima opisati ukupan doživljaj, HIGHLANDER je dragocjeno i nezaboravno iskustvo, pomicanje vlastitih granica, avantura života.
Nekoliko stavki bih izdvojila kao najizazovnije:
- Ruksak i njegova težina – prvi put sam nosila ovako težak ruksak, u njemu je bilo sve za kampiranje, plus odjeća, hrana i voda, težina je bila 14 kg. Zanimljivo je da je ponekad bio osjećaj da je težak 114 kg, a ponekad da je težak 1 kg. I bio je pun do vrha, na Zavižanu mi nije stala kutija noodlesa zbog većeg pakiranja, ali tu se odmah prepoznao KPD i Konzum duh kada je Dinko taj teret preuzeo u svoj ruksak. I u toj težini ruksaka se može pronaći nešto pozitivno, trenutak neopisivog osjećaja zadovoljstva je skidanje tog ruksaka s leđa 😂
- Prvo iskustvo (ne)spavanje u šatoru i prakticiranje izvedenice WIM HOF metode, temperatura tijela mi je pala za -3,1 te nezaboravne noći
- Piva i koje, zbog opravdanih razloga, nije bilo niti prvi dan, niti kada smo završili
Bogatija sam za još jedno znanje, o tragovima i kakicama medvjeda. Prvu medvjeđu kakicu smo sreli prije same registracije, nedaleko od parkinga kod Zavižana. I procjena, iskusnijih od mene, je da je bila stara par sati.
Prvi dan prekrasna Premužićeva staza, od Zavižana do Alana.
Nema nekih nepoznanica, sve je poznato, znamo što nas čeka i idemo lagano, uživajući u svakom koraku.
I, naravno, gunđajući jer gunđati se mora, pa je bilo gunđanja da nismo ni vode popili u dva sata, da nismo ni stali, ni jeli, da se penjemo stalno, a nema vodiča koji nas inače ganjaju i tako…
Da, Dinko je na trenutak imao ideju da s ruksacima idemo na Gromovaču, da gore chillamo i jedemo, ali srećom pa postoji jedna kratka i slatka riječ JOK 😊
Imali smo dosta vremena tako da smo imali i zanimljivih pauza, na jednoj od njih smo sreli i trojicu iz organizacije, jedan je rekao da su šerpe, ali kada smo im rekli da ih trebamo samo su nestali…
Odradili smo i popodnevni odmor, na mravljoj livadi smo chillali dobrih sat vremena ako ne i više, da neka ekipa nije stala blizu nas i da nisu ćakulali koliko jesu bojim se da bi me teško probudili. Da, odmah do nas se privezala i tehnička ekipa sa profi fotićima i dronovom, napravili su zasjedu, ali oni nisu toliko ćakulali i oni su brzo otišli tražiti drugu čeku.
Mislim da smo negdje oko 17 došli do Alana, moj prijedlog je bio da odmah idemo na pivu pa nakon pive na kontrolnu točku, ali ga je Dinko odmah odbio 🙄 jer kao moramo odmah na kontrolnu točku, postaviti šator, jesti pa onda možemo na pivu.
Nakon chekiranja preuzeli smo vodu i jednu limenku pive i krenuli prema kotlini gdje je mjesto za šatore.
Prema tamo smo vidjeli mjesto gdje se dijelio topli obrok, ali je plan bio da najprije podignemo šator pa nakon toga idemo pojesti nešto toplo.
Dinko je kao pravi planinar našao mjesto za šatore i složio ih vrlo spretno, a ja sam bila pomoćni radnik.
Negdje malo poslije 19 smo krenuli prema mjestu na kojem se dijelio topli obrok, i kada smo došli topli obrok je već bio u autu, a nama je ostala gajba kruha ☹️
Uzeli smo par šnita kruha i pomalo tužnjikavi krenuli prema šatoru po sir i ostatak hrane koju je sponzorirao Konzum.
Uzeli smo hranu i pivu i krenuli prema Alanu.
Popili smo samo jednu pivu, na kratko smo razmišljali da popijemo još, ali to isto tako znači da će u tijelu biti više tekućine koja mora izaći van, a izlazak iz šatora u sred noći i odlazak u šumu baš ne zvuči privlačno, tako da smo ostali samo na jednoj pivi.
Btw cijelu noć sam bila žedna ko graba, ali ni gutljaj vode nisam popila zbog straha od Mande i njenog pogleda ako ju sretnem u šumi u sred noći.
Kako opisati ovo (ne)spavanje u šatoru, nakon što sam se počela tresti od hladnoće krenulo je navlačenje vunene kape (imala sam buff prije kape), drugih čarapa, rukavica, grijača, druge jakne itd.
Kako sat mjeri temperaturu tijela tu noć mi je zabilježen pad od -3,1 °C u odnosu na temperaturni baseline, što znači da mi je temperatura bila oko 33,4 °C
Ujutro ne znaš gdje je veća količina vlage ili bolje reći vode, izvana ili unutar šatora 😂 jutarnji bolovi u ramenima (od ruksaka) su popustili sa deep reliefom, onaj osjećaj drvenog tijela od udobnosti ležanja u šatoru je popustio prvim pokretima, a iskustvo jutarnjeg tuširanja sa vlažnim maramicama u šatoru, kao i iskustvo pranja zubi sa par kapi vode i dječjom četkicom za zube (jer je mala i lagana) je „neprocjenjivo“.
Išli smo najprije popiti čaj i kavu na Alan – imali smo smiješne i zanimljive doživljaje sa stričekom iz doma, ali o tome nekom drugom prilikom..
Nakon toga pakiranje svega, i treba vremena za spakirati sve, ali smo „strateški“ promišljali i tako i pakirali stvari u ruksak. Planirali smo da ćemo negdje u ranim popodnevnim satima doći na Zavižan, tamo nešto fino pojesti i lagano krenuti prema doma. To strateško promišljanje i pakiranje znači da čeona lampa ide na dno.
To pakiranje je potrajalo, ali je sve bilo tip top složeno i spakirano. Nakon pakiranja smo otišli još jednom do Alana na refilanje, ovaj put s ruksakcima. Malo prije kretanja pitala sam rendžera u kojem smjeru ide naša staza i rendžer nam je sve lijepo objasnio, idemo prema moru i kod ciganske livade skrenemo desno…
Krenuli smo negdje oko 9, lagano, staza jako uska, ali većinom ravna ili lagano nizbrdo, idemo kroz prekrasnu šumu, i tako sve dok ne izađemo na čistinu s koje pucaju pogledi prema moru, Rabu i Pagu.
I ti pogledi prema moru su dosta dugo trajali, naravno, na svakom smo malo zastali za punjenje očiju i duše, a i memorije od mobitela.
Na zadnjem pogledu uz more vidimo da lagano idemo u šumu, a prije toga ima livada i mi zaključimo da nam ide super i da je to ciganska livada, i tu napravimo pauzu.
Naravno, da bi Dinko mogao nešto pojesti, jer taj dan nije prestajao s hranom, glad svjetskih razmjera je bila u pitanju. Za razliku od dana prije, kada sam ja stalno nešto jela, a on se stalno (pogađate već) presvlačio. Nekako smo zamijenili uloge, dan prije sam ja stalno nešto jela, on malo ili nimalo, a drugi dan je on stalno jeo a ja malo ili nimalo, a zato sam ja stalno bila žedna i pila.
Na tom dijelu sam ja naivno mislila da smo mi negdje na pola puta, možda dobro da nismo znali gdje smo jer to nije bila niti 1/5 puta, a da ne govorim o terenu koji je tek bio ispred nas.
Nakon izlaska s ovog kamenog dijela sve do samog kraja medvjeđih tragova ima na svakom koraku, detaljno smo proučili i medvjeđu kakicu i za jednu nam je zaključak da je medo jeo neke ljubičaste bobice koje mu nisu baš dobro sjele tako da smo zaključili da je taj medo imao dijareju ili ti po naški sraćkicu
Prvi uspon koji nas je čekao je takozvani špic, slikovito izgleda ovako / na njemu smo se počeli sretati s ekipama s kojima ćemo se skoro do samog kraja susretati, slika sa špica na kojoj se Dinko morao dignuti sa kamena (naravno, uz gunđanje) i slikati:
Tu negdje se I dogodila vrh izjava, koju izdvajam koja nas je do suza nasmijala (dečko koji je bio u ekipi koju smo svako malo sretali, osim kada su krivo skrenuli pa otišli prema moru I tada ih nismo vidjeli par sati)
“Jebo te Velebit da te jebo, I tebe, da te jebo jer si nas nagovorila na ovo”
I da ne bi bilo monotono i dosadno, nakon špica svako malo smo išli gore, dole, gore, dole, i taman kada smo pomislili nema više spuštanja dole, sada ćemo nekako samo uzbrdo (jer je to indikator za zadnji uspon) eto opet dole, gore…
Negdje kada smo mislili da ima još malo sreli smo „šumara“ (nije šumar nego netko tko mjeri šumu) i pitamo ga koliko ima još do Zavižana, i ono, očekuješ pola sata, sat maksimum, a kaže on nama ima još nekih 4 sata. Šok, muk, tajac… kada smo malo došli sebi od šoka i odmakli (da nas ne čuje) zaključak je bio da nas šumar zeza ili ne zna 😂 😂
Ali negdje putem smo našli svoje planinarske štapove, evo i naših vjernih štapova koji su nam bila podrška cijelim putem
Uglavnom, u jednom trenutku više nije bilo dole, gore, dole, gore, bilo je samo uzbrdo… i moram priznati da je bilo lakše nego nizbrdo, i nekako olakšavajuće jer ne može do Marsa tako uzbrdo, negdje mora biti kraj.
Tradicija grljenja drveta mora biti ovjekovječena, uz malo nagovaranja Dinko je zagrlio (malo sramežljivo, ali ipak je) domoljubno drvo
Kako smo ušli u duboku šumu, negdje malo poslije 18 je krenula manja vidljivost, ono, mrak pada, ne vidi se više dobro, mi ne znamo koliko još ima itd. Sjetite se početka i čeonih lampi, čeone lapme su naravno, na dnu ruksaka, jer smo računali da ćemo do 16 biti na klopi na Zavižanu…
A ništa, stajanje, vađenje svega iz ruksaka, ali doslovno svega, da bi došli do lampi. To znači i vraćanje svega u ruksak, i to složeno da bi moglo stati… mislim da nam je trebalo 15ak minuta za ovu akciju.
I nastavljamo dalje, ja s lampom, a Dinko bez, on svoju nosi u ruci.
Nakon nekih pola sata čujemo neke glasove, nekako mislimo da nisu halucinacije, i nakon nekih 10 minuta srećemo „talijana“ (zašto talijana – zato jer ga je Dinko tako prozvao😊) uglavnom, dečko je iz organizacije i krenuo je u kontra smjeru sa termosicom u kojoj je čak, osvježenje za oči i dušu.
Simpatičan dečko, koji nam je rekao da nas čeka još cca 30 minuta, ali je isto tako rekao da je u svibnju prošao ovom stazom i da je dao svoje komentare, i da je ova naša tura teža i zahtjevnija od HIGHLANDER55, pogotovo u ovom smjeru u kojem smo mi išli.
I nakon takvih divnih informacija smo krenuli odmah vedrije prema samom cilju, jupiii. Kada smo izašli iz šume, a još je bila ovakva / uzbrdica krenula je i kiša, najprije sramežljivo a zadnjih 500njak metara se prestala sramiti i oprala nas je poprilično.
Vrh je bio kada je Dinko vidio dom, počeo je trčati, sa štapovima u ruci, teškim ruksakom na kojem je vreća za smeće, ali je skupio snage za trčanje.
Ja sam nas registrirala da smo završili, teta nam je lupila žigove, a za to vrijeme se Dinko naravno presvukao, trebala sam se saginjati do poda (ne samo ja nego svi ljudi okolo) da on ima mjesta za ruke i skidanje i oblačenje majica.
Naravno, da smo odustali od klope i pive u domu, jer je već bilo kasno, bili smo mokri, kiša je padala itd.
I kako to inače biva, negdje u Krasnom se malo smirila kiša, i Dinko je naravno stao, da se može presvući, opet. I to presvlačenje je bilo na sred ceste 😂
Sljedeće stajanje je bilo na odmorištu u Brinju kada je na red došlo moje presvlačenje, tamo smo sreli ekipu koju smo sretali na tom drugom danu, malo proćakulali i krenuli prema doma.
Evo i kratkog sažetka (za one kojima se ne da čitati).
Da mi je netko, ne tako davno, rekao da ću se prijaviti na HIGHLANDER, i da ću to uspješno savladati, da ću spavati u šatoru, nositi ruksak od 14 kg , rekla bih mu da je lud. Od samog starta do cilja smo prolazili kroz prekrasne Velebitske divljine, prirodu kakvu ne možete zamisliti, prirodu od koje zastaje dah, okruženje u kojem živite u trenutku. U svakom trenutku ste svjesni da ste samo gost, da ste mali i privremeni, da ne smijete ostaviti trag i da to okruženje prvenstveno pripada onim tragovima koji su bili vidljivi skoro na svakom koraku drugog dana, nekoj medvjedici Mandi i njenim mladuncima.
Prvi puta sam bila na manje poznatoj stazi, koja ide s morske strane od Alana do Zavižana. Iako je staza zahtjeva, jer nakon početnog ravnog dijela s predivnim pogledima na more, nakon kojih vam treba koja minuta da dođete do daha od zasljepljujuće ljepote, čeka vas ulazak i izlazak iz šume, penjanje po grebenima, spuštanje po grebenima, i tako u krug 😊, staza je prekrasna, na stazi se vide sve različitosti prirode i Velebita tako da je definitivno za preporuku i meni ide na listu za ponavljanje i jedne od ljepših staza.
Druženje, međusobno pomaganje, povezivanje, dijeljenje vode i hrane po stazi je neprocjenjivo, brzinom svjetlosti nas vrati nas našim izvornim vrijednostima.
Hvala organizatoru!
Veliko hvala Konzumu koji nam je ovo omogućio!
Posebno HVALA Dinku! Btw Dinko je i „kriv“ za moju
HIGHLANDERsku avanturu života!
Ines
Sanja Lehki
Posted at 19:18h, 07 listopadaSkidam cam kapu, respect on so many different levels! 🎩😍
Ines Barbir
Posted at 16:49h, 09 listopadaHvala, hvala! 😘