23 kol 16. IZLET 2026 – Triglav (SLO) višednevni
Od Pokljuke do Planike pod toplim alpskim suncem
Niti uobičajeni jutarnji nemir, niti doza strahopoštovanja prema najvišem vrhu Slovenije nisu mogli pokvariti dobro raspoloženje peteročlane KPD ekipe koja je u petak ujutro krenula iz Zagreba. Službeni cilj našeg izleta bio je uspon do Doma Planika pod Triglavom na 2.401 m nadmorske visine. Za one najodvažnije, nastavak puta od Planike prema samom vrhu Triglava bio je otvorena neformalna opcija i osobni izazov.
Naša je avantura započela na Pokljuki (1.350 m), gdje smo ostavili automobile, vezali gojzerice i krenuli na prvu dionicu. Plan za prvi dan bio je proći od Rudnog polja do Vodnikovog doma (1.817 m), napraviti kratki predah, a zatim nastaviti dalje prema Domu Planika gdje nas je čekalo noćenje.
Priroda nam je odlučila dati najbolje od sebe. Uhvatili smo savršen planinarski dan – uz ugodnu temperaturu od oko 21 °C i kristalno čisto nebo, uvjeti za hodanje bili su doslovno besprijekorni. Prvi sat uspona vodio nas je kroz ugodnu, hladovitu alpsku šumu, no već prelaskom granice od oko 1.700–1.800 metara nadmorske visine, šuma je prepustila mjesto surovom, ali fascinantnom alpskom pejzažu.
Posljednjih sat i pol hoda do Vodnikovog doma održavali smo visinu, tražeći ujednačen ritam dok nam se staza protezala po živopisnim obroncima ispod vrha Tosc. Krajolik oko nas bio je toliko impresivan da nam dužina puta uopće nije teško pala.
Naravno, kakav bi to bio planinarski izlet bez male “rasprave” sa slovenskim markacijama? Iako su slovenske tabele predviđale tri sata hoda do Vodnikovog doma, našoj je hrabroj petorki trebalo oko četiri sata. Zaključili smo da su domaćini malo zbrkali oznake (ili jednostavno hodaju kao po ravnici!), no to nas nije pokolebalo. Važno je bilo uživati u svakom koraku, udisati čist zrak i puniti baterije samopouzdanjem za sve ono što nas je čekalo gore na stijeni.
Nakon zasluženog odmora kod Vodnikovog doma, nastavili smo dosta zahtjevan uspon prema Planiki na 2.401 m, s pogledom usmjerenim prema gore i mislima već okrenutima prema onoj našoj “neformalnoj” opciji – osvajanju samog vrha Triglava.
Uz put smo stjecali i nove prijatelje.
Zvjezdana noć na Planiki i borba protiv hrkanja
Nakon što smo uspješno savladali uspon i stigli do Doma Planika na 2.401 m, uslijedio je zasluženi odmor i upijanje posebne planinske atmosfere. Priroda nam je te večeri priredila pravi spektakl. Zalazak sunca bio je veličanstven; zrake u odlasku bacale su duge, čarobne sjene na okolne alpske vrhunce, stvarajući prizore koji ostaju u sjećanju za cijeli život.
Za smještaj smo odabrali klasičnu planinarsku skupnu sobu – spavanje “kao u konzervi sardina”, no moramo iskreno pohvaliti domaćine: dom je bio izuzetno čist i uredan, ekipa gostoljubiva i planinarski pristojna. Jedino nas je pivo malo “ohladilo” svojom helikopterskom visinskom cijenom od 7,50 €, ali priznajemo – na toj visini i nakon tog truda paše baš svaka kap!
Kad se spustila potpuna noć, nebo iznad Planike pretvorilo se u prirodni planetarij. Daleko od gradskih svjetala, nakon dugo vremena imali smo priliku uživati u kristalno čistom pogledu na Mliječnu stazu. Fićo je dao sve od sebe da fotoaparatom uhvati taj trenutak, ali neke je doživljaje ipak nemoguće potpuno prenijeti na fotografiju – jednostavno ih moraš doživjeti uživo.
Prije nego što je sunce potpuno zašlo, odradili smo i zadnje pripreme: ekipa koja je namjeravala ići na sam vrh napravila je temeljitu provjeru opreme i definirala vrijeme ranog jutarnjeg polaska. Idemo ranije prije gužve.
Večer nam je obogatio i jedan super susret. Za naš se stol smjestio Ivor, Karlovčanin, provjereni planinar, koji je na Triglav krenuo sam. Ivoru je ovo bio drugi pokušaj uspona jer je prvi put morao odustati na pola puta zbog nevremena. Nama su dobro došla njegova iskustva, a njemu je, po njegovim vlastitim riječima, bilo izuzetno drago što je naletio na našu veselu ekipu.
Navijali smo alarme za 4:30 ujutro s planom da na stijenu krenemo u 5:30. Unatoč gužvi u sobi, uspjeli smo se iznenađujuće dobro naspavati. Doduše, ne baš svi u sobi u jednakoj mjeri! Naš Boro spavao je toliko tvrdim i dubokim snom da ga u njegovom glasnom hrkanju nije uspjela omesti niti susjedna kolegica Slovenka, koja ga je uzaludno i neumorno molila da malo “smanji doživljaj”. Boro je nije ni čuo ni doživio, dok smo se mi ostali – ili uz pomoć čepića za uši ili uz tihi smijeh – nekako izborili za svoj komad odmora.
Preko oštrog grebena do samog vrha!
Nakon brzinskog doručka i stavljanja opreme, postrojili smo se ispred doma za jedno “prije-stijene” fotkanje. Dok smo u punoj spremi stajali podno stijene i pogledavali prema gore, u zraku se osjetila lagana doza nervoze.
Gore u stijeni već se vidjela kolona ranoranioca koji su krenuli još po mraku s naglavnim lampama.
Prvih dvadesetak minuta uspona vodilo je preko oštre uzbrdice – klasični strmi planinarski teren na kojem je već bilo prilično škakljivo pogledati prema dolje u provaliju. No, čim je započela prava ferata, stvorio se drukčiji osjećaj u glavi. Kopčanje samoosiguravajućeg kompleta na sajlu i klinove dalo nam je strahovitu dozu prave ali i psihološke sigurnosti.
Uspon do Malog Triglava prošao je glatko, po strmoj i oštroj stijeni, i što je najvažnije – bez prevelike gužve jer se družina koja je krenula u cik zore još nije počela vraćati. Ovdje se počela priključivati ekipa iz smjera Kredarice, gdje se taj dan slavio blagdan Velike Gospe. Imali smo i zvučnu kulisu zvona koja su bila dio tog slavlja…. Na Malom Triglavu napravili smo predah, popili par gutljaja vode i psihički se pripremili za naoko najstrašniji dio puta: zloglasni hrbat (greben) koji spaja Mali i Veliki Triglav.
Na pojedinim mjestima taj je greben širok jedva pola metra, s dubokim provalijama s obje strane. Na uskoj stazi spojili smo se s planinarima s Kredarice, a u susret su nam počeli pristizati i prvi ljudi koji su se već vraćali s vrha. Uz hvatanje ravnoteže na uskoj stijeni, trebalo je izvesti pravu malu koreografiju mimoilaženja. Naravno, priča ne bi bila potpuna bez slovenskih “specijalaca” koji su doslovno pretrčavali i preskakali stijene pored nas! Više smo strahovali za njihovu sigurnost – da netko od nas u okretu s ruksakom nehotice ne izbaci nekog od tih “trkača” iz ravnoteže – nego za svoju vlastitu. Oni koji su bili više puta ovdje kažu da smo dobro i prošli, gužva zna biti i znatno veća….
Išli smo polako, smireno i maksimalno sigurno. Polako smo gazili metar po metar. Zadnji dio uspona do samog vrha ponovno je bio izuzetno strm, ali do tada smo se već potpuno navikli i na opremu, i na izloženost, i na brze Slovence koji nas obilaze. Na spomen ploče planinara koje je „strela“ pogodila se nismo navikli.
I onda – pobjeda! Korak po korak, svi skupa, sigurno smo zakoračili na sam vrh Triglava (2.864 m). Uslijedila je čista uživancija, val oduševljenja, čestitanje i nezaobilazno fotkanje pokraj legendarnog Aljaževog stupa!
Povratak u dolinu i dojmovi koji ostaju
Kao i svemu lijepome, i našem guštanju dođe kraj, pa je tako kucnuo čas za povratak. Iako smo od silaska s vrha potajno strepili – jer svi znamo da je silazak često opasniji i teži od uspona – sve je prošlo odlično. Mislim da smo savladali strah od visine i upoznali stazu.
Spustivši se do Doma Planika, napravili smo zasluženi predah. Pa pala je, naravno, još jedna ona naša “visinska” piva za proslavu uspješnog vrha. Naš novi prijatelj Ivor odlučio je krenuti i dolje s nama, pa je naša mala družina sad brojala šest članova. Puni dojmova i ponosa zbog ostvarenog, za nas uistinu velikog uspjeha, krenuli smo prema Vodnikovom domu.
Dionicu do Vodnika odradili smo praktički bez zaustavljanja. Tamo smo si priuštili finu pauzu od 40-ak minuta – uz zadnju visinsku pivu na ruti i tankiranje izvorske vode (neki ju ponesoše i doma) – skupljajući snagu za završnu etapu.
A taj zadnji dio puta, od Vodnika natrag do Pokljuke i naših automobila, činio se beskonačnim. Nakon buđenja u 4:30 ujutro i više od 10 sati aktivnosti, noge su postajale sve teže, a fokus je polako opadao i jedva smo dočekali ugledati automobile i izuti gojzerice. Sreća je što nas je čekala nedjelja za zasluženi odmor i sabiranje dojmova.
Ovo je bio izlet koji se pamti cijeli život, ali i iskustvo koje definitivno moramo ponoviti. Sljedeći put idemo kao pravi veterani Triglava, a sigurni smo da će se, nakon ovih naših priča i fotki, i ostatak ekipe koja ovaj put nije mogla ići, itekako jagmiti za mjesto u autu!
Hvala cijeloj ekipi na sjajnom društvu, Fići na vođenju i podršci.
Čuvajmo planine i vidimo se na sljedećem usponu!
Osvrt by Dinko
Što reći, konačno!!!
Respect, bravo ekipa!!!!!
Hvala Fićo!
Više slika možete pronaći na našem Google albumu.
Objave pratite na našim profilima Instagram i TikTok kanal.
No Comments