Planinarstvo obogaćuje život i širi vidike

Ponosni smo da u istom tjednu kada smo zaprimljeni u HPS objavljujemo svoj prvi intervju sa Alanom Čaplarom, planinarskim publicistom i urednikom i tajnikom HPS-a.

Pročitajte i saznajte kako od kada i zašto Alan planinari, piše, što misli o planinarskom turizmu, hrani itd…

Planinarski ste publicist i urednik. Još od školske dobi bavite se pisanjem i uređivanjem publikacija, a ljubav prema planinama možemo vidjeti i prema odabiru vašeg studija – studirali ste geofiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu gdje ste se usmjerili prema meteorologiji. Otkuda i kako se javila ta simpatija prema planinama?

Planinariti sam počeo u najranijoj dobi, sa svojim roditeljima, koji su oboje aktivni planinari. Oni su mi usadili ljubav prema planinama i planinarenju, koja se s godinama samo proširivala i produbljivala. U dobi od 5 godina popeo sam se na Klek i na Bijele stijene. U dobi od 15 godina prošao sam opću planinarsku školu, gdje sam stekao brojna nova planinarska poznanstva i iskustva. Ljepota planinarenja je upravo u tome što se ljubav prema planinama nikad ne iscrpljuje nego se svakim novim izletom sve više potvrđuje i produbljuje.

Iako zvuči logično, što je presudilo tome da svoje vještine pisanja iskoristite kako bi prikazali ljubav prema planinama i planinarenju?

U školskoj i studentskoj dobi razvio sam sklonost prema pisanju a pisani način izražavanja mi je i danas draži od javnih nastupa i govora. Nakon niza članaka u časopisu Hrvatski planinar tadašnji urednik, poznati hrvatski planinar prof. dr. Željko Poljak pozvao me u Urednički odbor, a zatim i predložio za novog urednika tog časopisa. HPS je nešto ranije objavio moj priručnik „Osnove planinarstva“ koji je nastao od bilješki koje sam vodio u općoj planinarskoj školi. I sva iduća moja izdanja nastala su prvenstveno iz namjere i želje da svoja zapažanja i saznanja podijelim sa svima onima kojima ona mogu biti zanimljiva i korisna, a ne iz nekih financijskih ili drugih interesa. Inače, s dr. Željkom Poljakom, s kojim sam napisao nekoliko knjiga, i danas redovno surađujem, a on je i sada, u dobi od 94 godine, izrazito zainteresiran za planinarstvo i aktivno uključen u planinarske i publicističke aktivnosti.

Profesionalno i volonterski bavili ste se uređivanjem i grafičkom pripremom raznih publikacija. Od 2005. do 2012. radili ste kao izvršni i grafički urednik časopisa Meridijani, a od 2012. do 2019. bili ste zaposleni u poduzeću Urednik d.o.o. Od 2019. radite kao glavni tajnik Hrvatskoga planinarskog saveza. Možete li nam reći nešto više o HPS-u? Koja je zapravo uloga HPS-a?

Hrvatski planinarski savez je krovna planinarska udruga u Hrvatskoj, koju sačinjavaju udružene planinarske udruge, županijski i gradski savezi, stanice planinarskih vodiča, HGSS i njegove stanice te pridružene članice. Savez usklađuje i unaprjeđuje rad planinara, alpinista, speleologa, planinarskih skijaša, markacista, vodiča, čuvara planinske prirode. Izdavanjem časopisa Hrvatski planinar i raznovrsne planinarske literature, organiziranjem i provođenjem raznih vrsta školovanja a osobito stalnim ulaganjima u planinarsku infrastrukturu i zalaganjem za postizanje čim boljih rješenja u suradnji s ministarstvima, javnim ustanovama i drugim partnerima, HPS neposredno potiče i razvija planinarstvo u Hrvatskoj. U tom smislu, važno je razumjeti da je Hrvatski planinarski savez prvenstveno koristan servis i stalna potpora planinarskim udrugama i planinarima u razvijanju i provođenju njihovih planinarskih djelatnosti. Planinarima ne treba posebno objašnjavati koliki je značaj hrvatskog planinarstva u razvoju sporta, rekreacije, kulture, turizma i zaštite prirode, no vrijedi istaknuti da je HPS danas jedan od najvećih sportskih saveza u Hrvatskoj, a istodobno i najveća nevladina udruga za zaštitu prirode.

Objavili ste više od 500 stručnih članaka i vijesti vezanih uz planinarenje te kao autor ili koautor do 2019. godine objavili ukupno 29 planinarskih, turističkih i geografskih knjiga. Koje svoje djelo biste izdvojili kao ono koje bi moglo najbolje predočiti čari planinarenja za početnike?

Za sve one koji žele upoznati planinarenje i planinarstvo najbolji način za stjecanje znanja i iskustava je sudjelovanje na organiziranim izletima planinarskih društava i pohađanje planinarskih škola. Za potrebe polaznika planinarskih škola HPS je izdao atraktivan Planinarski udžbenik s obiljem fotografija i korisnih uputa. Udžbenik je usklađen s programima planinarskog školovanja u HPS-u te pruža dobru osnovu za stjecanje i obnavljanje osnovnih i naprednih planinarskih znanja. Poslužio je kao osnova za sveučilišni udžbenik „Planine i planinarstvo“ s dr. Elvirom Kazazovićem koji je tiskan u izdanju Fakulteta za fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu. Dobru osnovu za početnike pruža i sažeti priručnik „Osnove planinarstva“, koji je preveden i na albanski jezik te se i danas koristi kao literatura za planinarske škole na Kosovu.

Autor ste brojnih knjiga u kojima opisujete hrvatske planinarske puteve. Možete li nam reći koje bi planine u Hrvatskoj zbilja vrijedilo podsjetiti?

Kada govorimo o ljepoti planina, nemoguće bi bilo izdvojiti samo jednu planinu a pritom ne zapostaviti sve ostale planine koje treba svakako posjetiti s planinarskim gojzericama na nogama i ruksakom na leđima. Posebnost i najveće bogatstvo naših planina je upravo u njihovoj raznolikosti na relativno malom prostoru. Po tome su naše planine jedinstvene u svijetu. Usporedite samo krševite planine Dalmacije sa zelenim planinama Gorskog kotara, pitome slavonske planine sa širokim vidicima i jedinstvenim prizorima koje pružaju planine u Istri, raznovrsnost velebitskih pejzaža sa brdima i planinama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pa ćete doći do zaključka da naše planine omogućuju uistinu jedinstvene a toliko raznovrsne planinarske doživljaje. Pa ipak, ako bi ipak trebalo izdvojiti planinu koja privlači najviše pozornosti i izaziva najveće divljenje, vjerujem da bi se mnogi složili da je to Velebit.

Osim hrvatskih planina jeste li planinarili po nekim europskim ili svjetskim planinama? Ako jeste, koja vam se posebno dojmila?

Od svih planina koje sam obišao, posebno su me se dojmili Dolomiti, a od dinarskih planina Durmitor i Prokletije. Dakako, želio bih bolje upoznati još i mnoge druge planine, a najljepše od svega je što su svakome tko voli planine, sve planine predstavljaju izazov i inspiraciju, nezavisno o tome u kojem se kutku svijeta nalaze.                                                                                                  

Vjerojatno su vas pitali puno puta ovo pitanje, pa evo i mi ga postavljamo – kako postati planinar – osim dobre volje što je sve potrebno mentalna, fizička spremnost, oprema i slično?

Planinarsko znanje, vještine i iskustvo prikupljaju se i razvijaju postupno i kontinuirano. Najbolje je započeti s planinarenjem u bliže i pristupačnije planine, u društvu iskusnijih planinara, a zatim postupno širiti svoje vidike i na druge planine. Fizička spremnost se najbolje razvija redovitim planinarenjem, kao i razne korisne osobine koje znatno osnažuju cijeli naš život. Planinarenje na taj način mnogima postane način i stil života. Postoji jedna uzrečica da su planinari zapravo ljudi koji žive u planinama, a samo preko tjedna silaze u doline.

Planinariti mogu svi, i stari i mladi, profesionalci i amateri, međutim gdje je tu granica koja dijeli jedne od drugih te koji su sve čimbenici potrebni da bi od amatera postali profesionalac (iskustvo, fizička i mentalna spremnost, praksa….)?

Iako se planinarstvo po brojnim obilježjima kategorizira kao sport, posebnost planinarstva je da u njemu nema natjecanja, odnosno da u njemu ne vrijedi ono Coubertinovo pravilo „brže, više, jače“. Naime, nije bolji ili veći planinar onaj tko se brže popeo na neki vrh, ili onaj tko se popeo na višu planinu. Štoviše, može se reći da je bilo kakvo natjecanje strano zdravom poimanju planinarstva, tako da nema niti smisla odmjeravati tko je „više“ ili „manje“ planinar. Planinar je svatko onaj tko voli planine i redovito ih pohodi radi osobnog užitka. Ono što je, međutim, izrazito važno je briga o tome da planinarenje ne bude samo ugodno i zanimljivo nego i sigurno. Ne treba zaboraviti da planinarenje može biti i vrlo pogibeljno pogotovo ako se zanemaruju osnovne mjere zaštite i sigurnosti. U tom smislu, u početku je važno dobro upoznati i usvojiti sva osnovna planinarska znanja i vještine, a poslije ih redovito njegovati i ne zanemarivati mjere opreza. Planine uvijek zahtijevaju dobru pripremu, poštovanje i oprez.

Koji su vaši savjeti za sve početnike koji se žele baviti planinarenjem, a neki od savjeta će im sigurno pomoći u osvajanju planinskih vrhova?

Za svaki izlet treba se dobro pripremiti i opremiti. U planinarskim vodičima i zemljovidima, pa i na internetskim stranicama HPS-a dostupno je obilje korisnih informacija za planiranje planinarskih izleta i tura. Pri kretanju po planini svo vrijeme treba voditi brigu o orijentaciji, pogotovo u uvjetima smanjene vidljivosti. Isto tako, važno je prilagoditi tempo hoda, ne odvajati se od skupine te poštovati i primjenjivati upute vodiča. Za siguran korak potrebno je imati kvalitetne planinarske cipele, a i sva druga oprema treba biti prilagođena trajanju i karakteru izleta ili ture.

Koja je razlika između alpinista i planinara te koje sve varijacije planinarenja postoje?

Planinarenje je način kretanja po planinskom terenu koji obuhvaća savladavanje uzbrdica i nizbrdica. Osim planinarenja, postoje i drugi načini kretanje po planinama, npr. pješačenje (kretanje po pretežito ravnom terenu bez savladavanja strmina), penjanje (kretanje uz korištenje ruku za napredovanje) te planinarsko skijanje. Alpinizam se često definira kao sveukupno kulturno, estetsko, etičko i sportsko djelovanje u planinama, koje obuhvaća sve spomenute načine kretanja u planinama. Može se definirati i kao kultura penjanja na vrhove i stijene u visokim planinama, u svim godišnjim dobima, po stjenovitom i zamrznutom terenu, ili kao sportska grana planinarstva koja obuhvaća sve vještine kretanja u planinama u svim uvjetima (ljetnim, zimskim). Alpinizam podrazumijeva i napredno znanje o okolišu, promjenjivim vremenskim uvjetima i o opasnostima u planinama, a obuhvaća i raznovrsne etičke aspekte. Na prijedlog UIAA-a upisan je 2019. na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. U svakom slučaju, planinarenje i alpinizam su neraskidivo povezani, što se nebrojeno mnogo puta već potvrdilo raznovrsnim vrhunskim planinarskim i alpinističkim rezultatima.

Na web stranici od Saveza naišli smo na mogućnost kupnje zemljovida različitih brdsko – planinskih lokacija. Dosta je neobično u današnjem modernom svijetu tehnologije naići na nekoga sa zemljovidom. Međutim koliko je on zapravo bitan alat u planinarenju i zašto ga je dobro imati pri ruci? Jeli to znači da se ipak ne možemo uvijek i svugdje osloniti na modernu tehnologiju?

Klasični tiskani planinarski zemljovidi su neizostavan dio planinarske opreme koji ne mogu zamijeniti ili nadomjestiti niti najkvalitetniji GPS uređaji. Naime, jedino klasični zemljovidi omogućavaju cjelovit pregled određenog prostora, a osim toga nisu zavisni o trajanju baterije ili kvaliteti signala. Hrvatske planine su kartografski vrlo kvalitetno obrađene i gotovo nema planine i planinskog područja za koje ne postoji dostupan planinarski zemljovid. Svi zemljovidi dostupni su u HPS-u, a mogu se naručiti preko web trgovine HPS-a, putem elektroničke pošte, telefonom ili osobno u sjedištu HPS-a u Kozarčevoj 22 u Zagrebu.

Kažu da se uz planinarenje uvijek veže dobro društvo koje se prilikom planinarenja voli zabaviti uz hranu koju često spreme na samom putu ka cilju. Možete li nam dati neke savjete što i na koji način spremiti hranu u prirodi a da se pritom poštuje zaštita okoliša i svi propisi?

Planinarska prehrana treba biti prilagođena karakteru i trajanju ture, lako probavljiva i nepokvarljiva. Glavna joj je funkcija davanje energije i nadoknađivanje soli. Posebno je važan i unos dovoljnih količina vode u organizam. Sve to posebno dolazi do izražaja na dugotrajnijim i zahtjevnijim turama, kao i briga za osobnu higijenu. Nemam baš neke posebne planinarsko-gastronomske recepte, no siguran sam da svatko može naći nešto zdravo i ukusno što će mu odgovarati pri planinarenju.

Jeste li se ikada našli u nekoj neugodnoj situaciji prilikom planinarenja, da ste se izgubili ili doživjeli neku nesreću? Na kakve sve opasnosti možemo naići i kako se ponašati u tim situacijama?

Nasreću, nisam imao mnogo opasnih situacija ili neugodnih iskustava u planinama. Pod stijenom Kleka doživio sam padanje velikog kamenja koje je mi je prozujalo iznimno blizu, a na Okiću sam jednom prilikom slučajno odronio kamen koji se otkotrljao prema planinarima koji su bili ispod mene. Nekoliko sam puta vidio medvjede u goranskim šumama, bili su to dakako vrlo intenzivni doživljaji. U vezi s time, važno je istaknuti da intenzitet našeg straha pri susretu s opasnostima nije dobro mjerilo veličine opasnosti. Naime, mnogi bi na pitanje o najvećim opasnostima u planinama rekli da su to medvjedi i vukovi, premda u povijesti hrvatskog planinarstva nije zabilježeno da je tko stradao od medvjeda, ali malo tko doživljava kao ozbiljne opasnosti lutanje, pokliznuće ili dehidraciju, valjda računajući da to možemo sami „kontrolirati“ i zapriječiti. Takve nevolje međutim svake godine odnesu više žrtava nego sve životinje zajedno. Važno je kod svake nevolje ili nesreće postupati racionalno, prema postupcima koji se najbolje usvajaju u planinarskim školama.

Hrvatske planine predstavili ste 2017. izložbom autorskih fotografija u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Za doprinos hrvatskom planinarstvu primili ste brončani, srebrni i zlatni znak te Plaketu HPS-a. Što te nagrade i priznanja znače za vas osobno?

Sva planinarska priznanja i zahvalnice svjedoče da je planinarski rad i trud prepoznat i cijenjen. To uvijek pruža dodatnu motivaciju za daljnje djelovanje. To je posebno značajno onda kada zbog nekih okolnosti ili situacija ponekad čovjek stekne dojam da bi bilo bolje odustati od ulaganja svojeg volonterskog truda u neku planinarsku aktivnost. Sva priznanja HPS-a primio sam za volonterski rad, još prije profesionalnog angažmana na dužnosti glavnog tajnika HPS-a.

Što mislite o planinarskom turizmu i smatrate li da Hrvatska ima potencijal za njegov razvoj u skorijoj budućnosti? Možete li navesti neke od već postojećih lokacija?

Planine su nedvojbeno najveći neiskorišteni turistički potencijal naše zemlje. Ipak, kad govorimo o razvoju turizma u planinama treba biti oprezan i voditi računa da planinski turizam nipošto ne bi trebalo razvijati po principima masovnosti nego prvenstveno kroz koncept održivog „zelenog“ turizma. O tome sam mnogo govorio u vrijeme kada sam sa suradnicima radio na razvoju međunarodnog projekta i puta Via Dinarica. Taj je projekt Grupacija zelenih bila 2017. nominirala i za nagradu „Europski građanin“ koju dodjeljuje Europski parlament. Govoreći o održivom turizmu treba istaknuti da je većina infrastrukture za planinski turizam uređena upravo zahvaljujući planinarskim udrugama. Danas tu infrastrukturu sačinjava više od 6500 kilometara markiranih planinarskih putova i 155 planinarskih domova, kuća i skloništa o kojima skrbe HPS i planinarske udruge. S obzirom na važnost i potrebe te infrastrukture, HPS nastoji osigurati stalnu potporu iz javnih izvora za obnovu, održavanje i izgradnju planinarske infrastrukture. Dobro uporište za to predstavlja i nedavno usvojena Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. u kojoj se kao važne nacionalne smjernice za razvijanje zdravlja i rekreacije izričito navode promoviranje planinarskih sadržaja i ulaganja u planinarsku infrastrukturu.

Mislite li da je dužnost planinarskih društava poticanje na očuvanje prirode? Možete li nam možda navesti neki primjer dobre prakse kako planinarska društva pomažu očuvanju prirodnih ljepota?

Ne treba izgubiti iz vida da su upravo planinari bili prvi koji su još u 19. stoljeću počeli ukazivati na potrebu vrednovanja i očuvanja prirode te da su prvi poticali organiziranu brigu za zaštitu okoliša. Planinari dobro poznaju prirodne vrijednosti Hrvatske i često su svjedoci raznovrsnih promjena u prirodi pa su zbog toga pojačano senzibilizirani za njezinu zaštitu. O tome svjedoči i činjenica da je dosad najveća ekološka kampanja u Hrvatskoj „S.O.S. za Velebit“ još prije 20-ak godina bila organizirana upravo u planinarskoj udruzi. Uostalom, prvi hrvatski nacionalni parkovi proglašeni su na inicijativu planinara a i u proglašenju najnovijeg Parka prirode Dinara HPS i HGSS su imali ključnu ulogu. Uvjeren sam da planinarska društva itekako mogu znatno pridonijeti edukaciji o zaštiti okoliša, urednosti planinarskih putova i okoliša planinarskih objekata te i dalje surađivati s javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim područjima. To je danas izrazito važno jer je broj ljudi koji posjećuju planine u stalnom porastu.

Za kraj, što biste poručili novim i potencijalnim članovima planinarskog društva KPD? 😊

Planinarenje je ugodan, zdrav i zanimljiv način provođenja slobodnog vremena. Planinarstvo obogaćuje život i širi vidike. Organizirano djelovanje u planinarskom društvu svakako daje dodatni smisao i sadržaj planinarskom djelovanju. Poručujem i preporučujem svim članovima da se aktivno uključe u organizirane društvenih aktivnosti, da se u okviru svojih interesa školuju kroz raznovrsne škole i tečaje u HPS-u, da čitaju Hrvatski planinar i drugu planinarsku literaturu, da čuvaju planine i da u svemu tome uživaju. Svim članovima želim mnogo sunca i užitka u planinama!