04 lis 17. IZLET 2025 – Gola Plješivica
Jedno sasvim obično neobično planinarenje
Dakle, kao što nam i sam naslov sugerira ovo je osvrt na jedno sasvim obično neobično planinarenje na Ličku Plješivicu. Slijedi par didaskalija i tehnikalija. Lička Plješivica po svom je volumenu druga najveća planina u RH, a po visini čini mi se peta. Polazak A.D. 4.10.2025 u ranim jutarnjim satima u 7:00, temperatura sasvim ugodnih, lagano osvježavajućih 1 stupanj čelzijevih. Vjetar nikakav. Potencijalno sunčan dan. Uspon cca 750 m, dužina navodno cca 15 km. Devetorica najhrabrijih se prijavilo za izlet i tu prestaju skoro sve običnosti. [Ispravak uredništva, visinske smo imali oko 2200 (bit će vam jasno iz nastavka zašto je naš Ivica fulao statističke podatke)].
Pa krenimo s osvrtom. Autor osvrta sa Jasminkom i Anom T, a ne Ines, u autu čekaše Štefa da se pojavi u Mercedesu, dok je dotični iza nas sjedio u BMW i vjerojatno se pitao pa gdje su svi. Istovremeno, Ines je bila parkirana iza željno očekivanog Mercedesa, a ne BMWa, i isto se tako vjerojatno pitala, pa gdje su svi, već je sedam, koj… Uz sve to, naš pouzdani vodič navodno nije čuo budilicu te se je malo više odmorio nego mi. Ali nije ni to sve, jedan od nas, nas je odlučio pričekati na parkiralištu Arena centra jer se je isti, sasvim obično, kao i svaki put do sad prijavio na izlet preko kpd.hr stranice, ali sasvim neobično, kao nikad do sada, nije dobio navodni postojeći mail konfirmacije prijave za izlet… Ali, uvjeravaše su nas iz prisutni iz uprave društva kako je to nemoguće. Ali, kao što rekoh to su tek manje neobičnosti ovoga planinarenja.
Kako bilo da bilo, naš smo put morali odgoditi za neko sitnije vrijeme. Do polaska smo srkali smo neke napitke u obližnjem bircu u Buzinu, dok je Dinko doma čekao sa kapom na glavi, istovremeno šaljući mailove nezadovoljstva s kosturskim glavama.
No, čas po čas, svi smo se napokon okupili te krenusmo prema Karlovcu gdje su naše snage nakon pregrupiranja nastavile južnom rutom D1 prema Korenici. Putem smo uspjeli doznati kako jedino mjesto u ex državi koje nije smjelo imalo prefiks Titovo je bilo, a ne nije Korenica, nego Jajce u BiH. Ali, eto to su ipak tek manje fan fekts.
Po dolasku u Korenicu, ne Titovu, Goran je odlučio posjetiti lokalnu policijsku postaju kako bi nas prijavio za turu jer smo do tada bili smatrani sumnjivim likovima, kako u bircu, gdje smo dobili začudo dobili i račun, tako i na policijskim nadzornim uređajima (ipak je to rubno područje Schengena i EU). Nakon tih ceremonijalnih tričavosti, nije nam ostalo ništa drugo nego pokret prema nedalekoj Ličkoj Plješivici.
Krenusmo mi tako u off road avanturu vozivši se prema okretištu u Mihaljevcu, dok je Ines s velikim zadovoljstvom i osmjehom na licu, prilikom iste radnje na toj zabačenoj makadam cesti, kontinuirano činila mačkocid (naravno da to nije istina, tko god tvrdi drugačije, laže). Sa samog okretišta, sleš, parkinga nam se pružao sasvim lijep pogled prema Goloj i Maloj Plješivici te sam si ja, personalno, pomislio kakav pisofkejk. Pa to je tu blizu. Na metar pljuvačke. Uf, kakav amaterizam, dilentatizam i neiskustvo.
Prvi dio puta, je bio kontinuirani uspon po krškoj podlozi razlomljenog kamena i ne baš nekog atraktivnog pejsažnog pogleda. To je činilo nekih 25% naše jednosmjerne ture. Potom smo nabasali na neko crveno čudovište, čitaj traktor šumarije, gdje obavismo prvo kolektivno fotkanje (ovdje valjda ide slika istoga). Nastavismo pješice dobro utabanim (od strane traktora) putem, kroz dubravu, prema ličkim nebesima. Taj dio je činio drugu četvrtinu našeg epskog uspona na Ličku Plješivicu. Pred kraj te četvrtine, prije izbijanja na McAddam cestu neki od nas zapazili su neke gigantske gljive te su im odlučili posvetiti nešto pažnje, diskutiravši pri tome, što je najbolje s njima učiniti.
Marširasmo mi dalje kroz šumu do nekog debla na kojem odlučismo napraviti ručak. Na istom je zvijezda bio ipak Štef koji nam je svima, kao i svaki puta do sada, ponudio svoj odličan adidas špek (to vam je onaj s tri crte). Zakuska sleš ručak ne potrajaše dugo, jer ipak bijasmo u cajtnotu, pa krenusmo mi dalje u posljednju četvrtinu uspona. Ne baš preseksi dionica prema vrhu Ličke Plješivice prolazila je ispod dalekovoda koji je uključivao rasipnu kamenu podlogu s nekom još rasutijom glupom zemljom. Na istoj dionici, na pisu betona, bijaše zapisano Sead was here 1980. ili nešto slično. Ali Seade, kad si već betonirao nešto, mogao si komplet štenge napravit, ne budi ti teško… Ali ajde, kako je, tako je. Što se mora nije teško. Pa nismo mi kaj got. Idemo do kraja.
Po izbijanju na podvršnu makadam cestu, autor osvrta, ovom prilikom prozvaše ga Ivicom, odšetao je desno do odašiljača na Maloj Plješivici na presvlačenje, dok su istovremeno s odašiljača padale poprilične količine leda zbog jakog južnog vjetra i temperature malčice iznad nule, natjeravši me na povlačenje. Pregrupiravši se, odlučismo okrenuti se nalijevo i produžiti prema samoj Goloj Plješivici. Tu nabasasmo na tablu na kojoj je pisalo „Državna granica“, ali kako s druge stranice nije bilo obavijesti dobro došli u BiH, a bome niti neke crte na podu, odlučismo ignorirati navedenu obavijest i krenusmo dalje prema vojnim kompleksima na Goloj Plješivici (vjerojatno prekršivši nekoliko međudržavnih propisa, ali to su bili neki drugi planinari, a ne mi).
To se je opet dogodila mala diverzija, pa su se svi osim Ivice, odlučili pentrat po nekim stijenama kako bi došli tamo negdje daleko, … k’o iza Bugarske činilo se. A Ivica je, sasvim sam, pješice po makadamu, produžio do ex vojnog kompleksa (nekih cca 500 metara dalje od ovih lijepih stijena). Kao što možete vidjeti na priloženim svjetlopisima, kao na dlanu nam se ponudio Bihać, gdje smo bili prije cca 1 mjesec na raftingu, i najveća zrakoplovna vojna baza u ex državi, Željava, koja je djelomično ukopana duboko ispod naših nogu u utrobu Ličke Plješivice. Istovremeno, Ivica, se je posvetio slikanju navedenih objekata i tunela, bez neke iskonske želje za dubinskim hodanjem po istima. Što je u međuvremenu radio ostatak družine, nemam pojma.
Dolaskom na vrh Gola Plješivica sa sjeverne strane, zapazih ostatak ekipe kako se sunča i čavrlja na tzv. „Ličkoj kapi“, dok sam se ja posvetio, kao što rekoh prije, fotkanju i obilasku ostalih ex vojnih, sada poprilično razvaljenih, derutnih objekata (šteta mislim da to ima popriličan turistički potencijal, uključivo i dobre underground lokacije za partijanje).
Nakon x vremena, oko cca 15:45 odlučismo se lagano zaputiti, istim i ne baš dragim nam putem, prema našim autima u podnožju Ličke Plješivice. Tako je ova fantastična dužina opet nabasala na one ogromne gljivetine, pa su nam se sasvim iznenadno i neočekivano pridružili i Ružica i Eufemija i Branimir i Dragutin i Ambrozije i … Te novopridošlice kao da su dodale našoj družini neku novu ekstra energiju, pa su tako Ružica i Ines, odnosno Ana, tko će ga znat više, vikale ostalima da se maknu s puta jer su spori, dok je Ana, odnosno Ines ili obratno, opet tko se toga više sjeća, vikala da hoće pauzu koju je, konačno, i dočekala na već spomenutoj škotskoj cesti. Nakon pauze, izvjesni Ambroz je lupio još žešći tempo prema dolje te ga više nikad nismo vidjeli. Činom silaska, odnosno dolaska do automobila završila je ova neobična putopisna storija neustrašive planinarske kpd družine.
Zaključne misli i impresije. Lička Plješivica počastila nas je lijepim vidicima i stvarno impresivnim okruglim stijenama na i oko vrhova na kojima smo bili (naočito oni, a ne ja). Pred sam kraj silaska s Ličke Plješivice priroda nas je opet počastila prelijepim zalaskom sunca koji je žutom bojom obojao Ličku Plješivicu u pozadini, a nebo na zapadu obojao u tigrasti uzorak (opet te gljive) plavo-žuto-crvenih traka. Špica dana ipak je bila zakuska u restoranu Time, gdje je 80% prisutnih naručilo Lički hamburger (svaka sličnost sa ličkim rukovanjem je slučajna i ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju), koji je ispao ogroman i prefin zalogajčić, uz jednu pizzu napolitanu, istih epiteta, prefinu pastrvu koju je naračila Ružica i autoru neko nepoznato jelo koje je naručio Goran. Sve skupa, klopa je jednostavno bila fantastik. Svaka preporuka, još kada uzmemo u obzir i cijene. Diš bolje. Povratak u Zagreb je bio oko 22 sata. Također, ne približavajte se gljivama u šumi, držite se šipka i borovica (kao što to uradiše Ružica i Dragec).
Autor: Ivica.
Više slika možete pronaći na našem Google albumu.
Objave pratite na našim profilima Instagram i TikTok kanal.
No Comments