04 svi 9. IZLET 2025 – Rab (višednevni)
Planinarski Izlet Rab – 1. Dan:
Lagana vožnja prema Stinici (al u autu Crkvenaca rally…tiha voda brege dere, kak bi naš narod rekao) pa vožnja trajektom uz kasno poslijepodnevno sunce…neka slika pokaže dojam:
Stizali smo u razmaku od par trajekata (izuzev onih koji su hedonizam odveli na next level pa došli koji dan ranije i odmah zauzimali najjaču poziciju na terasi:
Moje pojavljivanje na ovom izletu bilo je očito neočekivano, jer osim iznenađenja nekih naših članova koji su me na recepciji pozdravili sa “Pa ti nisi bila na popisu!”, vlasnica hotela reagirala je za mene malo zabrinjavajuće: “A tko ste Vi?!” (rečenica koja će me možda pratiti malo duže jer prisutnima je to bilo super zabavno). Ne želiš to međutim čuti kod check in-a jer prvo što pomisliš je da možda spavaš na terasi i da ti (jedina!) nemaš sobu (?!). Na moju sreću, check in je gospođa ipak odradila vrlo elegantno i efikasno.
Jer naime, Silvija (Tajnik KPD-a i očiti potencijal za turoperatora) izabrala je top hotel – Villa Barbat – koji kao da je isplivao iz mora i usput pokupio što je pronašao na stoljetnom morskom dnu: kamen, školjke, ribe, amfore, još žive jastoge i orade…
Nakon što smo se smjestili po sobama, ostatak večeri proveli smo na predivnoj terasi hotela, uz zalazak sunca i zvukove mora. Uz Gajetu, savršenu kombinaciju plodova mora i špageta, a za neke i uz sladoled od tamne čokolade sa Zacapa rumom, prva gastro večer ostala je trajno zabilježena. Trajno ne želimo zabilježiti couvert pa nema opisa, cijene ni slike 😉
Planinarski Izlet Rab – 2. Dan:
Jutro je krenulo kako jutra trebaju izgledati, vedro, mirno i opušteno:
Nakon jutarnje kave i brzog zalogaja, krenuli smo (polako, to se valjda pretpostavlja nakon svih uvodnih slika) na turu “od vale do vale”. Početak je, osim polako, krenuo i tiho jer je naša pješačka ruta počinjala od bivšeg talijanskog koncentracijskog logora Kampor. Kad njime prolaziš, uz dostojanstvo koje instinktivno pokazuješ tišinom, istovremeno iskreno zahvaljuješ što živiš u nekom novom vremenu. Umjetnost to međutim opiše puno vjernije nego što bi osvrt mogao:
U nastavku smo šetali kroz šumu Dundovo na poluotoku Kalifront ili kako nas je Tarik najmanje tri puta podsjetio da šetamo kroz jedno od najljepših i najočuvanijih staništa hrasta crnike u sredozemnom području (šuma je 1949. proglašena posebnim rezervatom šumske vegetacije). Otkrio nam je i da ćemo šećući vidjeti i prototip Premužićeve staze jer je upravo rapska verzija staze bila predložak za ostatak poznate velebitske rute.
Zelenu smo boju mi opet brzo zamijenili za plavu, ipak smo na otoku, neizbježno je 😉 – uvala Valsika, predivna pješčana uvala koja je toliko plitka da je naša ekspedicija vrlo lako mogla prepješačiti do pola izlaza prema otvorenom moru bez da bismo smočili koljena J Ali, rekli smo da je izlet ovog puta dio hedonistički pa je logika bila da ipak – prilegnemo (neki opet) ili barem samo sjetno gledamo u daljinu:
To je bio ujedno i naš prvi stop za KPD kolektivku:
I onda opet nazad u zelenilo, ali ovaj puta uz značajnu opasnost po život! Da, ne šalim se! Iznenadili su oni nas, ali i mi sigurno njih, kad smo se u šumi našli s gomilom nabrijanih biciklista na orijantacijskom natjecanju…dakle…meni još odzvanja “Na kraju oštro desno!”, “Oštro desno!”, “Pazi ide još jedan!”, “Pazi ideee!!”, “Op,op,op!!”…kak smo mi svi ostali čitavi, i mi na nogama koji smo skakali u žbunje da se sklonimo s puta i oni koji u brzini i jurnjavi nisu pali kad su odjednom i niotkuda naletjeli na razularenu gomilu koja ih usmjerava, evo ja ne znam…
Morali smo se zato opet jako brzo odmoriti u uvali Kristofor, “stres nas je zel”:
A onda dalje kroz Dundovo i tepihe divljih ciklama, da plavo i zeleno zamijenimo s roza bojom:
Na kraju ove teške rute, naš je vodič Tarik bio ponosan jer su svi izdržali…nalete bicikala.
I kakav bi to bio hedo-gastro izlet da nije završio u još jednoj vali…uvala Gožinka
Uživali smo u morskim delicijama, uz svježi povjetarac koji je neke natjerao pod dekicu (doslovno ;)), što je cijeloj sceni dalo šarmantan, morsko-planinarski twist:
Povratak u hotel označio je početak popodnevnog opuštanja uz pivo na terasi i pregovore oko prijevoza do starog grada. Tu sam preuzela inicijativu i preko vlasnice hotela pokrenula dogovore s barkarjolom, uz legendarni argument: “Mi vam nemamo novaca, a u dobroj smo formi, pa ak je preskupo, budemo pješke do grada.” Upalilo je i cijena je ispregovarana. Kad je došlo vrijeme plaćanja, toliko sam se uživjela u ulogu da sam nekima dva puta naplatila prijevoz – “za svaki slučaj,” rekli bismo. Ema sorry J
Kad smo stigli do starog grada Raba, tamo nas je preuzela lokalna legenda, naša Rabljanka i vjerna planinarka Ana, koja nas je provela uskim uličicama i povijesnim kalama, otkrivajući skrivena mjesta i priče s otoka. Dok je Ana vodila priču, naša delegacija se dostojanstveno kretala kroz stari grad, a sve je svojim profi fotkama ovjekovječila Jasminka, koja se postavila kao službeni kroničar naše male planinarske ekspedicije.
Pokoji slatki suvenir, pa večerica u pizzeriji u jednoj od kaleta i nazad brodićem u hotel na zasluženi san…I da, neke noćne sličice su namjerno mutnije jer tu već san pada na oči i pogled postaje snen i nefokusiran ;):
Prvi dio osvrta by Sanja:
Planinarski Izlet Rab – 3. Dan:
Jutro posljednjeg dana počelo je tiho i oprezno kao da je svima bilo jasno da smo na samom kraju jedne male rapske bajke. Kava, doručak, pakiranje, još jedno panično “Jel je netko vidio moje gojze?”, pa klasični check-out ples s torbama oko recepcije i spremni smo za novu (posljednju) avanturu!
Iako su neki sumnjičavo gledali prema nebu tražeći izlike, vodič Tarik nije pokazivao znakove popuštanja – Kamenjak nas zove! Dakle, autima do mjesta Mundanije (160 m n/v) gdje nas dočekuje tabla s optimističnom informacijom da nas do vrha dijeli samo 30 minuta.
Naravno, prije samog početka bilo je bitno nanijeti odgovarajuću količinu SPF 50 (jer danas nema hlada ni šume, samo sunce i goli kamen), obaviti kratku fotoseansu kod bazena uz stazu (da, bazen i roštilj – Rab zna kako motivirati i planinare i hedoniste!), i tek onda – naprijed, na stazu!
“Planinarski izazovi dolaze u raznim oblicima…”
No, planinarski duh ipak nije podbacio. Prva pauza – Vidilica dr. M. Tomasića (330 m n/v), postavljena još davne 1932., pružila nam je jedan od onih pogleda koji briše svaku grižnju savjesti zbog subotnje pizze. Grad Rab s visine izgleda kao razglednica, a mi kao razdragani turisti koji su na trenutak zaboravili da imaju još 78 metara uspona.
Nastavili smo Premužićevom stazom (jer gdje bi drugo KPD hodao?) uz nezaobilazna vratašca u suhozidu (“Zatvori vrata za sobom!” odjekivalo je brže od Tarikovih uputa).
I konačno – vrh Kamenjak, 408 metara ponosa, vjetra i telekomunikacijskog tornja! U daljini Goli otok, Sveti Grgur, Prvić, Krk, Velebit… sve “na pladnju” pod proljetnim nebom. A na samom vrhu – hladno pivo! Tko je rekao da se civilizacija ne može popeti na planinu?
Nakon zasluženog odmaranja, bacili smo pogled na zahtjevniju stazu… odnosno cestu. Jer zašto ne završiti s malo asfalta da razbijemo monotoniju idile? Plan je bio genijalan: putem stati na piće u restoran s pogledom. No, u tipičnom KPD stilu – restoran zatvoren! Srećom, naši osmijesi nisu, pa je i ova “omča oko želuca” ubrzo zaboravljena.
Povratak do auta, pa brzo do grada na kavu i sladoled. Dok smo se mi opuštali, naš najmlađi član je praktički dobio sezonski posao – toliko je bio uvjerljiv u prodaji sladoleda da su mu vlasnici već gledali gdje će ga smjestiti! Slike govore više od riječi, ali da, i kava i sladoled su bili točno ono što treba nakon uspona.
I onda… onaj najteži dio svakog izleta – rastanak. S pogledom prema trajektu, srce je ostalo na Rabu, ali gužva na cesti nas je podsjetila da živimo u stvarnom svijetu.
No ne bi to bio KPD da ne zakompliciramo stvari još jednom jer naravno da smo odlučili skrenuti prema Krasnom, još jednom biseru pod Velebitom. Glad nas je stigla taman kad je stigla i hrana, i opet, nakon početne zbunjenosti domaćina što ih je “iznenadila” horda planinara, sve se dobro završilo – siti i sretni.
I eto, kako kaže poslovica: “Sve što je lijepo kratko traje“. Kao i svaki pravi izlet, završio je uz pun želudac, upalu mišića i pregršt novih uspomena. Kamenjak smo osvojili, otok nas je oduševio, a društvo – pa to je ono što svaki izlet čini posebnim.
Drugi dio osvrta by Mario:
Rapski (polu)vodički trio, Tarik kao vodič i dva poluvodiča, Dinko i Ines
E ovaj osvrt ne ide u najbrže osvrte ikad 🙂 ali je odličan, bravo Sanja i Mario!
Uredništvo je moralo izbaciti gomislu slika jer ih je u osvrtu bilo više nego što ih ima na albumu 🙂
Više slika možete pronaći na našem Google albumu.
Objave pratite na našim profilima Instagram i TikTok kanal.
No Comments