30 lip 9. IZLET 2024 – Kamniško Savinjske Alpe (višednevni)
29-30.6 KPD-ovi su popeli svoj prvi 2-tisućnjak na svom u susjednoj nam Sloveniji na Kamniško-savinjskim alpama.
Izlet smo započeli okupljanjem pred Arenom 29.06. u 7 ujutro te se zaputili put Logarske doline. Nakon otprilike 3 sata vožnje uslijedio je predivan pogled na Logarsku dolinu.
Nakon ulaska u dolinu vozili smo se još oko 4 km do našeg cilja, parkirališta kod slapa Rinka.
Slijedilo je oblačenje, skupljanje stvari, čekanje da se ekipa sva okupi, kavica i fotkica pred polazak, ruksaci na leđa i možemo krenuti.
Naš vodič Goran nas je sve pozdravio te nam ukratko objasnio put kojim ćemo proći.
I krenuli smo! Konačno, vrijeme je bilo divno, dan obećavajući, nebo plavo bez oblaka, temperatura možda malo već previsoka za penjanje ali volja je bila najvažnija.
Nakon kratkog uspona ili kako je naš vodič rekao zagrijavanja slijedi pogled na slap Rinka, visok 90 metara uz kojeg se nalazi i mala kućica na stijeni nazvana Orlovo gnijezdo.
Kratko smo se zadržali jer nas je čekao još dug put do krajnjeg cilja, koče na Kamniškom sedlu. Poslikali smo ovu ljepotu te preko mostića krenuli oštro uzbrdo. Naša prva postaja na kojoj smo napravili malo dužu pauzu je bila na 1396 mnv na Frischaufovom domu na Okrešlju.
A do tamo smo zakuhali, preznojili se, malo jaukali jer je staza jako kamenita, stjenovita i naravno strma. No kako put vodi uz rijeku Savinju uspjeli smo se malo i rashladiti, kako uz njezin tok tako i na samom izvoru.
Nakon kratkog odmora na izvoru slijedi konačno uspon po šumi, malo hlada i mekanog tla tako da je odmah svima bilo lakše. Ubrzo dolazimo do našeg prvog odmorišta doma na Okrešlju uz pogled na naš konačni cilj. Gledamo i mislimo si kako ćemo mi doći do gore. Staze nigdje na vidiku samo pogled na stijene.
20 minuta kaže Goran i idemo dalje, a mi bi još jer nam je 20 minuta proletjelo. Ruksake na leđa pa krenimo dalje. Ponovno malo šumice, pa opet otvorenog prostora, sunca i vrućine te nakon nekog vremena končano zasluženi hlad. Malo smo se natiskali, pričekali ostatak ekipe opalili fotkicu i krenuli dalje s pogledom na stijenu koja nas čeka.
Do koče na Kamniškom sedlu čekalo nas je još otprilike 1,5 sat hoda po suncu i stjenovitoj stazi. S obzirom da smo ovdje već bili na oko 1500 mnv počeo je puhati vjetar koji je svima dobrodošao, zrak je bio hladniji pa je i uspon bio malo jednostavniji. Nakon strmog uspona prema stijeni čekao nas je dio sipara a onda kreće za neke zanimljiviji i izazovniji dio dok za neke možda ipak malo teži jer je put do kraja bio znatno opasniji od dijela koji je bio iza nas.
Do Sedla vodi uska stazica po kojoj se penje uz pomoć klinova, sajli, kamenih stepenica, a na dosta mjesta i četveronoške. Fizički zahtjevno ali i zanimljivo. Uz fizičku spremu potrebna je koncentracija i opreznost pri svakom koraku. Na ovom djelu dobro je imati i kacigu jer je odron kamenja čest.
No koliko god bilo teško i zahtjevno pogled na alpe koje su nas okruživale oduzimao je dah.
I tako malo po malo, uzdah po uzdah i stigosmo mi do našeg krajnjeg cilja, koče na Kamniškom sedlu.
Umorni, iscrpljeni, ali sretni i ponosni na sebe što smo odpenjali nikad zahtjevniju stazu, prvo smo popili jedno Laško, a onda je slijedila večera te druženje uz društevne igre.
Prvi plan je bio da ćemo se u istom danu nakon kratkog odmora na domu popeti na vrh Branu 2253 mnv, jer nas je drugi dan čekao najviši vrh Kamniških alpi, vrh Planjava 2394 mnv.
No kako je naš uspon trajao duže od očekivanog vodič je odlučio da je prekasno za uspon na vrh te da ćemo se slijedeći dan popeti ili na oba vrha ili na samo jedan ovisno o vremenskoj prognozi.
30.06. dizanje u 6, kavica, doručak i pokret u 7. S obzirom da je puhao jak vjetar vodič je odlučio da se penjemo na vrh Brana 2253 mnv. Nekoliko članova društva je odlučilo ostati u domu i uživati u pogledu na sam vrh dok smo mi ostali hrabro krenuli na naš dvotisućnjak. Kacige na glavu i pokret…kratko po mekanoj livadi, a onda odmah četveronoške i tako otprilike 1 sat. Malo klinova, puno pomoći ruku, staza postaje izazovnija, okomitija, nekima zabavnija, drugima strašnija no hrabra ekipica je ostvarila svoju želju i popela se na vrh. Svi osim jedne članice koja je ipak zastala pred sam vrh i odlučila stati i vratiti se polako natrag dok su je još nogice slušale. Visina, strmina i vjetar su bili presudni da strah ipak prevagne i bude jači od njene volje da stane na sam vrh.
Dok se ona polako ali sigurno vraćala prema domu drugi su se čvrsto držali na vrhu jer je puhao jak vjetar stoga je odmor na vrhu bio kratak ali s velikim osmjesima na licima. Ipak je to vrh na 2253 mnv!
Fotkanje pa sigurnim korakom natrag do doma jer nas čeka još povratak u dolinu.
Nakon povratka u dom kratak odmor te povratak u dolinu.
Put prema dolini je bio isto zahtjevan kao i uspon jer je potrebno puno opreza i koncentracije. Staza sada izgleda strmije, opasnije i izazovnije, potrebno se držati za sajle, klinove ili za stijene.
Za razliku od dana prije kada smo se po suncu uspinjali sada je dan bio ipak puno oblačniji, hladniji ali i vjetrovitiji, a svaki udar vjetar davao je dozu nesigurnosti.
Nakon doma do kraja nas čeka malo mostića, stepenica, hladne i žuborite rijeke Savinje i pogledi na prekrasne alpe.
Osvrt by Petra & Denis Validžić:
Hvala našem Goranu koji nam nas je vodio na ovaj predivan izlet i omogućio nam još jedno predivno iskustvo!
Bravo za sve KPD-ovce koji su bili na ovom izletu i koje su Alpe ostavile bez daha!!
Više slika možete pronaći na našem Google albumu.
Objave pratite na našim profilima Instagram i TikTok kanal.
No Comments